Sinovi Isusova svjetla i sinovi tame grijeha
Svjetlo i tama su kontrasti kojima se ponajčešće izražava dobro i zlo. Isus isto rabi te termine kako bi predočio ono što je od Božje istine i ono što je od zloga i laži. Kod čitanja i razmatranja Božje poruke raduje nas kad je ta poruka jasna i nedvosmislena. Dok Isus izriče kako nije došao suditi svijetu, nego ga spasiti izgovara i to kako, zapravo, čovjek samoga sebe osuđuje: „A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla“. (Iv 3,19). Nije nam se, na temelju ove Isusove tvrdnje, čuditi zašto mnogi niječu Boga i Isusov dolazak na zemlju kao Mesije. Čovjek, to kaže Isus, bježi od Svjetla, od Boga, jer su mu djela zla. Zlo po svojim principima bira tamu jer ne želi da se pod utjecajem svjetla razotkriju djela zla i grijeha. Ovdje nekako nalazimo i odgovor na tako često izgovoreni upit zbog čega i zašto postoji zlo na svijetu.
Čovječanstvo je često imalo potrebu stavljati u tamnice pobornike istine i širitelje svjetla. Ljudi svjetla i istine teško se uklapaju u uhodane načine vladavine grupa i pojedinaca. Sinovi svjetla i istine postavljaju upite koji unose nemir u institucionalizirani svijet laži i ozakonjene nepravde. Isusovi suvremenici, napose njegovi svjedoci i apostoli, to su izbliza osjetili. Djela apostolska nas izvješćuju kako su apostoli bili zatvarani u tamnice. Tako se očito mislilo ugušiti njihov zanos i potrebu da šire istinu o Isusovu uskrsnuću. Vlast je bila naivna jer si je umišljala da ima monopol nad službenom istinom i da ima moć držati pod kontrolom svjedoke. Svjedoka možeš ubiti, ali istina je besmrtna. Zatvoriti nekoga u tamnicu ne znači istodobno očuvati tamu ljudskom zloćom nametnutu. Da ključeve tamnice ne drže ljudi, nego Bog, pokazalo se i u slučaju apostola koji su se na čudesan način i unatoč stražarima našli na slobodi.
Tama i mrak su prirodno okruženje onih koji su vođeni isključivo zemaljskim interesima. Stoga ne čudi da su pod velom noći održavana i vijećanja kako Isusa ukloniti sa ovozemaljske scene. Sve se, gledano s pozicije zakona, odvijalo legalno. Većina je donosila odluke u ime zajednice. No, po tko zna koji put se pokazalo da su zakoni samo paravan za provođenje samovolje. Zakon koji je oslobođen pravde, istine i pravednosti postaje legalizirano bezakonje i tiranija za one koji misle i osjećaju drugačije. Kad pravda i pravednost postaju stvar dogovora ili stvar većinskoga odlučivanja, onda je na djelu najgori oblik izigravanja istine i zaobilaženja činjenica. Svijet današnjice u mnogočemu svoj život u tami može pripisati tomu što je pravda postala „vlasništvo“ moćnika i vladajućih struktura. Tome mentalitetu ili stilu ponašanja može se samo suprotstaviti apostolskim žarom koji je spreman robovati za istinu, onu Božju Istinu, a ne istinu koja je takvom od jačega proglašena. Mnogi će se mislioci složiti da neki narod onoliko ima šansi da se izbori za istinu i pravdu koliko ima spremnih pojedinaca da prihvate tamnicu i zatvor kako bi mučenički za vrednote podnijeli patnju.
Svijetlih primjera koji su, unatoč okruženju tame, Bogom prosvijetljeni imamo bezbroj. Jedan od njih je i Josip, kojeg su kasnije prozvali Barnaba. On je bio Cipranin i levit. Bio je zarobljen slovom zakona i filozofskim pogledom na svijet. No, susret sa Svjetlom kod njega donosi promjene. On prodaje svoju imovinu i stavlja novac apostolima na raspolaganje. Postao je, što ime Barnaba znači – Sin utjehe, u odnosu na prijašnji život koji se odvijao u krutome ozračju zakona bez ljubavi i osjećaja za bližnje. Sijači tame, nasuprot tome, svim silama žele spriječiti glasnike Radosne vijesti kako bi i dalje mogli nesmetano činiti svoja zlodjela, koja se, kako reče Pismo, Gospodinu gade.
I dok se neumorno tama proglašava svjetlom, a laž istinom, ne ostaje nam ništa drugo nego predano i pod cijenu žrtve širiti ljepotu Božje istine, svjetla i pravde. Tridesetih godina prošloga stoljeća jedan američki karikaturist je tražio svoje mjesto u časopisu kako bi tu mogao objavljivati svoje radove. Bio je bezbroj puta odbijen i prešućen. No, on nije odustajao. On je svakodnevno crtao karikature i slao ih u redakciju. Tako je bilo sve dok jedanput nije naslikao veliku zgradu bez vrata i prozora. Uokolo te zgrade obilazio je čovjek koji je ponavljao: „Siguran sam da postoji neki put koji vodi unutra“. Nakon toga redakcija mu je poslala telegram kako će postati njihov član jer nisu više uspijevali ignorirati njegove zahtjeve. Kao što je taj američki karikaturist ostao postojan u svojim namjerama i nama je biti neumornima kako bi sve učinili da sinovi tame, što rjeđe nadjačavaju sinove svjetla. „Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti“. (Rim 13,12)
Fra Mario Knezović/Glasnik mira
