Mladima: Hajde ne budali, možeš ti to
Na brojnim majicama mladih čitamo – Just do it! Što se krije ispod majice, ne mislim na ono na što mladi uglavnom misle (Hm!), je veliko pitanje. Ispod te majice se nalazi konkretna osoba, srce osobe, a u tom srcu neslućeno more tajni, želja i mogućnosti. Tako ta majica, ili bilo koji drugi slogan, mogu biti samo paravan za ono što nam nedostaje. Uglavnom poruka i nije loša, osim ako sve ostane na poruci i ništa se ne čini. Osim takvih poruka puno češće su naše uši trpjele riječi tipa kako mi nešto ne možemo, kako je to za nas prevelik zalogaj, kako ne znamo u što se upuštamo, kako nije dobro riskirati, kako je bolji vrabac u ruci nego golub na grani i tako u nedogled. A meni, meni je baš privlačan taj golub na grani. Ono što je sigurno nekako mi se ne čini privlačnim. Tu nema strasti, nema izazova. To mi dođe kao kad mi je nešto darovano bez truda ili kao kad neki „studenti“ kupe ispite ili diplomu na nekom privatnome (offshore) fakultetu.
Prigodom boravka u Chicagu imao sam susret s jednom obitelji koja je u Ameriku doselila davne 1957. godine. Sada otmjeni gospodin i uspješni gospodarstvenik priča kako je došao u Ameriku bez ikakvih preduvjeta, znanja ili zajamčene ponude. Izišao sam, reče on, s broda i to je bilo to. Nitko me nije dočekao. Nije bilo poznanika, a kamo li rodbine. Prve dane sam, nastavlja priču, spavao u raznim javnim prostorima i tražio bilo kakav posao. Prvi posao mi je bio rad na razvođenju struje. Kod prijema na taj posao pitao mene šef: Znate li raditi o striju? Spremno sam, reče naš čovjek, odgovorio da znam. Međutim istina je bila potpuno drugačija. Došao sam iz hercegovačkoga sela gdje tada uopće nije bilo struje i ni žarulju nisam u njemu vidio. Dakle, nisam nikada ni svjetlo upalio, a kamoli da bih znao nešto raditi o struji. Ali, kaže on, kad nema izbora moraš početi vjerovati u nemoguće. Tako sam, zaključuje priču, počeo raditi ono što nisam znao. Kasnije se sve okrenulo i ta odlučnost, taj skok u nepoznato, koristio mi je cijeloga života.
Ta crtica iz konkretnoga života mladom čovjeku mora biti motivirajuća. John F. Kennedy je rekao: „Jedini način da se krećemo naprijed jest: da idemo naprijed.“ Stoga valja izbjegavati dvije krajnosti. Jedna je umišljenost, a druga kompleks manje vrijednosti. Valja pronaći balans između uzdizanja i oplakivanja samoga sebe. Student koji beskrajno oplakuje svaki neuspjeh na ispitu će biti na tragu kompleksa kako je nesposoban, glup i neuk. Student koji prepotentno slavi svaki položeni ispit i maše ponosno indeksom dovesti će sebe u situaciju nadmoći i misli kako je „Bogom dan“ i kako drugi u odnosu na njega nisu vrijedni. Tu se gnijezdi novi diktator. I jedan i drugi stav nisu ispravni. Ispravno bi bilo ono što u sportu volimo rado čuti: U pobjedi budi ponizan, a u porazu dostojanstven.
Pred vama je budućnost! Na vama ostaje svijet! Ma to je laž. To je velika laž. Te floskule bolje rađaju od gljiva poslije kiše ali i nestaj kao oblaci. Pred mladima od toga ne stoji ništa niti ih išta čeka. Život nije čekanje tramvaja koji će već nekako naići ili potresa koji će se dogoditi. Život je puno složenija stvarnost. U životu ništa nemamo osim svoje slobodne volje, koju možemo prevesti slobodnom odlukom. Imamo odluke, a nemamo vrijeme kako nas neki krivo uče. Vrijeme je samo pogodan trenutak (kairos) za važnu odluku. Svijet i mentaliteti u kojima živimo ne želi odlučne i odluke. Svijet želi poslušne i podređene. Izazov je biti osoba odluka i odlučnosti. Ostaviti nekada vrapca u ruci i poći za onim golubom u visinama je izazov. Pjesnik Tin Ujević ionako pjeva: „Za let si, dušo stvorena“. U cijeloj povijesti čovječanstva „osvajali“ su sretan život samo oni koji su imalo hrabrosti i koji su uvijek stupali naprijed. Staviti ruku na onaj plug, o kojem Isus govori u Evanđelju, znači ne obazirati se na ono što je iza nas, nego uvijek gledati naprijed i brazda će biti ispravna i moći će rađati plodove.
Mlad čovjek mora gledati naprijed. Mlad čovjek prestaje biti mlad ako nije svojevrsni buntovnik i oporba sustavu koji stvara jednoumlje ili pretvara čovječanstvo u zombije. Mlad čovjek ako želi do onog goluba na grani morat će žrtvovati mnoge vrapce „ovoga“ svijeta. Ti vrapci mogu biti životno zarobljeništvo poslom kojeg ne volimo, uslugom koja mu je „sređena“, budućnošću koja mu je od roditelja „servirana“, članstvo u stranci koje mu ubija vrednote i kreativnost itd. Možeš ti to. Ti to možeš kad shvatiš da ti je dana sloboda odluke. Možeš ti to kad shvatiš da će Bog blagosloviti ispravno izabrani put, a neće blagosloviti puteve koji su nam drugi kreirali. Možeš ti to jer ne vrijedi stajati na semaforu i po stotinu puta čekati zeleno svjetlo koje je već bezbroj puta bilo pred tobom. Veliki um Albert Einstein kaže: „Svijet neće biti uništen od strane zlih ljudi, već od strane onih koji ih gledaju i ništa ne poduzimaju“. Just do it!
Piše: fra Mario Knezović/Moj kamen/fratar.net
