Papin umor i hrvatski zid plača

U kolumni Naših ognjišta fra Mario Knezović piše o mogućim razlozima papina odstupanja. Također u kolumni čitajte gdje plaču Hrvati, kako nas Crnogorac Krsto Papić uči domoljublju, te zašto Josip Leko nije Hercegovac?

Papa se umorio ili su ga umorili?

Vijest o odstupanju Pape Benedikta XVI. iznenadila i zatekla sve. Vijest je zaskočila je i one unutar vatikanskih zidina. Vijest o Papinim namjerama nije procurila ranije u javnost pa o tome nisu mogli mediji nagađati. Ta činjenica mi najviše govori u prilog tomu da je Benedikt uistinu sam sa svojom savješću donio odluku. Jer, znajući kontekst prijašnjih curenja informacija iz Vatikana, teško je povjerovati da se ne bi izložio riziku otkrivanja tajne da je svoj plan ranije priopćio suradnicima.

Nekoliko dana iza te Papine odluke slegli su se dojmovi o samom njegovom  činu, a redaju se nagađanja o razlozima odlaska. Čini mi se da su najmjerodavnije i najbliže srcu one prve reakcije jer one naknadne su uvjetovane upravo tim analitičkim nagađanjima. Zbuni to čovjeka. Kad sam osobno čuo za Papinu odluku na svome facebook profilu sam onako na prvu napisao: „Koliko god me vijest o odstupanju Benedikta XVI. rastužila s druge strane unijela mi je i novi duh radosti. Papa je ovim činom pokazao da mu nije bilo do papinstva, nego do služenja Crkvi. Pokazao je da mu nije do časti, nego do budnosti duha kako bi Crkva bila vođena novom snagom. Svojim odstupanjem očitovao je poniznost i veličinu u isti mah. Upravo ta poniznost nužno je potrebna i na drugim razinama vodstva Crkve. Hvala vam Sveti Oče!“

Je li se Papa umorio ili su ga umorili? To je pitanje o kojem se može promišljati. Istini za volju, Benedikt je na Petrovu stolicu došao nakon velikoga pape, sad već blaženoga, Ivana Pavla II. koji je bio zaposjeo mnoga vjernička srca i koji je pobrao simpatije svijeta. Uz to, Benedikt zauzima mjesto Pape u poodmakloj dobi. U tim godinama je teško izgrađivati svoj sustav vođenja Crkve. On nije imao vremena „regrutirati“ suradnike na koje bi se u punom kapacitetu mogao osloniti. Ivan Pavao II. je to imao. Gotovo da smijemo konstatirati da je Ivana Pavao II. imao mogućnost bolovati jer su drugi nosili dio njegove boli! U toj činjenici najviše vidim razlog njegova umora. Nije imao onih koji bi, kako je on to očekivao, mogli podmetnuti leđa pod isti teret. Tako je, nameće mi se razmišljati, Benedikt otišao jer je htio predusresti situaciju u kojoj bi njega drugi vodili. Rađe je odlučio prestati biti vođa, nego da sutra, u nemogućnosti odupiranja, njega vode.

Od čega se još Papa osobito mogao umoriti? Skandali s klerom i nekim nastranostima razdirala su mu srce. Pritisak unutar crkvenih liberala, koji tragaju za reformom, predstavljala mu je svakodnevni teret. Uz sve to, suze na oči mu je tjerala činjenica da u svojoj blizini ima službenike koji nisu kadri očitovati povjerenje i odanost. Vlasti sobar ga je izdao! No, umarale su ga i činjenice o kojima je pisao u razmatranju Puta Križa kojeg je pisao još dok je na službi bio Papa Ivan Pavao II. Tada kao kardinal Ratzinger piše o Crkvi koja poput broda pušta na sve strane, piše o svećenstvu koje nedoličnim držanjem ranjava biće Crkve. Već tada, čini se, Benedikt iznosi osjećaj zabrinutosti i umora od onih koji su ušli na crkveni brod, ali ne žele na njemu veslati niti ga žele napustiti, nego se prepuštaju lagodi i strujanju vjetra. Umorili su ga, zašto to ne reći, i razni slučajevi poput istarske Dajle.

Benedikt je napustio kormilo broda. Svojim činom je zacrtao nove standarde. Glasno je kazao, što je rijetkost čuti, da nije nezamjenjiv. Svojim nasljednicima je ostavio poruku što je i njima činiti. Bi li, stoga, pitam se, novoizabrani papa već na početku svoga mandata trebao ostaviti jasnu poruku da će odstupiti ako onemoća? Na nama je moliti za izbor pape pod vodstvom Svetoga Duha. I dok kardinali izbornici, njih 117., budu u konklavama birali papu (konklave dolaze od latinske riječi conclave - soba koja se može zaključati) nama je otvoriti srce i uzdići ga u stav molite. Dobro nam došao Sveti Oče!

Crnogorac Krsto uči Hrvate

Umro je hrvatski redatelj Krsto Papić. S njim je umro veliki dio one istinske hrvatske kinomatografije. Puno je filmskih ostvarenja imao ovaj redatelj rodom iz Vučijeg dola u Crnoj Gori. Mediji su nabrajali njegove uspješnice. No, zanimljivo je kako su u tom nabrajanju njegovih filmova izostavljali spomenuti jedan od njegovih ponajboljih ostvarenja „Priča iz Hrvatske“. Zašto? Naime, taj film opisuje našu stvarnu istinu. Film donosi priču o udbašu koji je progonio hrvatske imigrante i naručivao njihova ubojstva da bi kasnije taj isti udbaš zauzeo visoku poziciju u državnome aparatu. On je samo simbolično Titovu sliku zamijenio Tuđmanovom, petokraku trobojnicom, Savez komunista članstvom u HDZ-u ili nekoj drugoj stranci. Sve drugo je ostalo isto. Oni proganjani su ostali na rubu, a oni koji su progonili zauzeli su iznova ugledne fotelje. Nekima je očito suđeno cijeloga života biti imigrant, pa makar u vlastitoj domovini, dok su drugi pretplaćeni na prva mjesta bez obzira za kakve se ideale borili. Eto, zato nisu taj film spominjali jer govori o surovoj zbilji. A, Bože mili, kako će ga spominjati kad o Krsti pišu isti takvi koji su samo slučajni stanovnici Hrvatske koju, budimo pošteni, nikad nisu željeli. Uz sve ovo jedan mlađi Krstin kolega Vinko Brešan izjavljuje da je učio od Krste. Vinko je si učio, ali nisu naučio. Krsto je prepoznavao bilo naroda dok ti to bilo potkopavaš na najgnjusniji način. Čistu sumnjam da je Krsto bio ponosan na tvoj film „Svećenikova djeca“? I, što je paradoks, Krsto kao Crnogorac uči Hrvate kako se filmom, kvalitetnim filmom, ljubi domovina! Krsto pokoj ti duši!

Hrvatski zid plača

Boraveći nedavno u Zagrebu pred bankomatom susrećem ojađenu gospođu. Zaustavila me i zamolila za kratki razgovor. Suze su bile vidljive u očima. Ima petero djece. Muž joj je bolestan. Prije Božića je dobila otkaz u poduzeću koje joj je već dugovalo nekoliko plaća. I dok smo pričali, koje li slučajnosti i ironije, na drugoj strani ceste u turistički kombi ulazili su skijaši koji odlaze u talijanske Alpe. Samo smo bacili tužni pogled i nastavili priču. Žena je došla do bankomata misleći da je bar nešto od zaostalih plaća stiglo. No, račun je bio prazan. Plakala je. Djeca čekaju majku s mislima na kruh. To je još jedna priča iz naše blizine. Jedni sanjaju kruh, a drugi se bude u Alpama. I, što najviše boli često su ti sa skijanja dijelom krivi zbog ovih koji uplakani stoje pred bankomatima. Mnogi su takvi. Ljudi izigrani hodaju gradovima. I dok Židovi svoje suze rone pred Zidom plača u Jeruzalemu, sve više Hrvata plače pred bankomatima. Banke i bankomati postadoše hrvatski zid plača!

Zašto Josip Leko nije Hercegovac?

Znate onu hajku na Hercegovce koja se osobito manifestirala u Zagrebu. Za sve su bili „dežurni“ krivci Hercegovci. Svatko tko je bio iz Hercegovine ili podrijetlom iz nje bio je prozvan i tom činjenicom čad diskreditiran. Natjecalo se tko će ogavniji vic izreći o njima. Tu je čak i nesretni predsjednik Mesić bio sudionik. No, da svi Hercegovci nisu prozivani dokazuje slučaj Josipa Leke. On je sad predsjednik Hrvatskoga sabora. Po ustavu druga osoba u državi. Kad je izabran nitko nije izustio da je Hercegovac. To nije bila čak ni tema opuštenih razgovora. Zašto je to tako? Pa zato što je Leko iz lijeve opcije (SDP-a). I tu dolazimo do odgovora da u Zagrebu nisu „zabranjeni“ Hercegovci, nego su „zabranjeni“ oni koji misle drugačije i koju su kao desna opcija. Ako si ljevičar s partijskom prošlošću nije važno odakle si. Kao takav uvijek si dobro došao. Tako i Leko nije prozivan zbog svoga podrijetla. Rijetki i znaju da je iz Hercegovine. Što bi bilo da je neki Hercegovac desničar izabran za predsjednika Sabora? Možemo samo nagađati kakva bi to hajka bila! I to vam dio hrvatske razglednice, ali takvi foto negativi dugo čeka na izradu kako bi to svi mogli i vidjeti!