Kolumna: Teško je biti biskup kada je svatko svoj "papa"
Ako se pastirski štap uporabi za rastjerivanje stada, onda će to stado brzo iz tora nestati ili će početi nekontrolirano blejati. Biskupi ne bi nikada trebali upasti u žrvanj medija ili mainstream ponašanja s idejom svidjeti se svima pošto-poto. Naše vrijeme, u kojemu svatko želi biti svoj papa, očekuje biskupa koji će biti beskompromisan i hrabar u iznošenju nauka Katoličke crkve. Neki svećenici osjećaju da su zapostavljeni i gurnuti po strani, dok su, tako oni smatraju, stalno vatri bliže oni koji se cijeli život uz nju griju, a ne idu u drva. Iz uobičajenoga pastoralnoga miljea rijetki su došli do biskupske stolice ma koliko predano i dobro radili. O tim temama, te kako se postraje biskupom i koji ga izazovi prate, piše kolumnist Naših ognjišta fra Mario Knezović.
U kojemu se gnijezdu tiće novi biskupi?
Bez obzira što se ponavlja krilatica kako zvanja za biskupe nikada ne nedostaje, a onih za svećenike uvijek manjka, imenovanje novih biskupa uvijek sa sobom nosi veliki interes vjernika i sveopće javnosti. Tako je iznimno zanimanje javnosti pobudio dolazak mons. Petra Palića na „vruću“ stolicu biskupa u Mostaru, te imenovanje koadjutorom (biskupom nasljednikom) mons. Tome Vukšića i mons. Dražena Kutleše.
Kada već govorimo o koadjutorima, važno je spomenuti da to nisu pomoćni biskupi – nego biskupi koji će preuzeti biskupije nakon što Papa prihvati odreknuće aktualnoga biskupa ordinarija. U programu Laudato TV (u kojoj sam sudjelovao) vlč. Anton Šuljić je u šaljivoj anegdoti ispričao koja je razlika između pomoćnoga biskupa i biskupa koadjutora. Ispričao je kako ujutro pomoćni biskup pita biskupa ordinarija što danas ima od zaduženja, a biskup koadjutor kao pita biskupa ordinarija kakvo mu je zdravlje.
Naravno, sve su to odrazi raznih kuloarskih priča o želji da netko, tobože, što prije zasjedne na biskupsku stolicu. U tome kontekstu postoji i ona priča kako je nekim svećenicima nakon smrti pronađen već napisan govor o tome kako su iznenađeni izborom jer to ni u snu nisu očekivali. O tome obliku iznenađenja i sna dalo bi se raspravljati.
Razumije se da je spomen da vas kane imenovati biskupom iznenađujući premda se neki za njega pripremaju i potajno ga priželjkuju. Svi se na spomen imenovanja brane kako nisu za to. To čine jer bi javno očitovanje te želje ubilo svaku buduću ambiciju na tome putu. Živimo u fazi Crkve u kojoj baš iznenađenja oko izbora biskupa nisu česta. U vremenu dok su se biskupi birali aklamacijom ili odlukom vjernika to se iznenađenje i moglo očekivati. No, sadanji model izbora u biskupsku službu oslobođen je velikih iznenađenja osim, neki će zlobno reći, dok je nuncijem bio Alessandro D’Errico.
Iznenađenje bi bilo da se npr. biskupom imenuje svećenika s neke neznatne župe ili onoga koji nije bio u okrilju nekoga biskupa ili institucionalno važne službe! Biskupima uglavnom postaju oni koji se u ranoj svećeničkoj dobi vežu za strukture nekoga biskupskoga ordinarijata ili oni svećenici poslani u Rim u neke od crkvenih ureda.
Uz biskupe ordinarije se, to s pravom možemo reći, tiće ili regrutiraju novi kandidati. Iz uobičajenoga pastoralnoga miljea rijetki su došli do biskupske stolice ma koliko predano i dobro radili. Premda je nakana pape Franje da se izbor takvih događa češće, još uvijek to nije uzelo maha. Stoga, reče istaknuti hrvatski teolog, možda je vrijeme ponovno iz ureda premjestiti izbor biskupa kao u prva vremena Crkve među puk Božji.
Kakav god izbor bio, u konačnici izrodi one koji odobravaju i one koji imaju primjedbu. Možda smo kao vjernici Crkve u Hrvata „razmaženi“ jer još uvijek nosimo u mislima model biskupa po uzoru na blaženoga Alojzija Stepinca ili blagopokojne Kuharića i Franića. Međutim, očito se sada ulijeva novo vino u nove mješine i tako treba biti. Pitko je, ne opija!
Kako biti biskup kada je svatko svoj „papa“
No, pustimo izbor i tu složenu proceduru oko izbora po strani. Ključno je pitanje što novoimenovani biskupi mogu učiniti svojom službom? Služba je biskupa, kako bismo lakše razumjeli, poput svakoga proračuna. Mnoge su stavke unaprijed određene i ne postoji velik manevar za osobni pečat u toj službi.
Tri osnovne odrednice prate poslanje biskupa: posvećivanje, poučavanje i upravljanje. Biskup u tome okviru poslanja može stvarati ozračje ljubavi, povjerenja, poštivanja, otvorenosti za druge i različite. Pristup službi je ključan u ispunjavanju svih zadaća ordinarija. Poteškoće koje biskup ima su tolike da mu je kao jedan od simbola predan štap na koji se može osloniti.
Očekivanja puka i klera nekada su nestvarna, lome kralježnicu i donose nesanicu. Biskupu nije lako ispuniti, premda ih ne treba ni ispunjati, očekivanja vlastitoga klera jer svatko misli da zaslužuje bolje i više. Neki svećenici osjećaju da su zapostavljeni i gurnuti po strani, dok su, tako oni smatraju, stalno vatri bliže oni koji se cijeli život uz nju griju, a ne idu u drva. Da toga ponegdje ima – ima.
Naše vrijeme, u kojemu svatko želi biti svoj papa, očekuje biskupa koji će biti beskompromisan i hrabar u iznošenju nauka Katoličke crkve. Vuci grabežljivci nasrću na stado koje je izloženo i nezaštićeno uslijed formuliranja novoga Creda bez Boga. Vjernici imaju pravo tražiti da se jasno iznose stavovi a da se ne podilazi bilo kakvim centrima moći ili trendovskim gibanjima.
Gledano iz hrvatske perspektive biskupi će, tako se čini, ponovno, kao i u vrijeme komunizma, biti duhovni pastiri s ulogom vođenja naroda i očuvanja kulturnoga i nacionalnoga identiteta. Drugi, mislim na političke vođe, to očito ne čine u dovoljnoj i iskrenoj namjeri.
Biskupi ne bi nikada trebali upasti u žrvanj medija ili mainstream ponašanja s idejom svidjeti se svima pošto-poto. Treba biti spreman primati udarce za istinu! Svijet medija stvara ikone, ali te ikone s vremenom i pokapa. Izazov na tome području zahtjeva imati stručnjake u svojoj blizini koji mogu pomoći da navještaj Radosne vijesti i nauk Katoličke crkve na prikladan način i sa što manje posljedica bude prezentiran puku i nenaklonjenoj javnosti.
Medijska etiketiranja, pa čak i sotoniziranja pojedinih biskupa, poznata su nam iz bliže, ali i iz dalje prošlosti. Povrh toga, vrijeme siromaštva, nepotizma, korupcije, obespravljenosti, institucionalne nemoći pojedinaca i grupa ljudi traži da biskupi budu glas takvih. Papa Franjo govori da je Crkva bolnica na otvorenome. Ta tvrdnja poziva češće napustiti urede i ući u dijalog s onima koji teško žive konkretnost života. Dok svjedočimo općenitomu gubitku autoriteta i zaziranju od modela vođe, kao rješenje nudi se dijalog u ljubavi.
Biti bliže Bibliji i puku, a samo u isključivoj potrebi posezati za kanonskim pravom i autoritetom službe, izazov je koji uvijek stoji pred biskupima. Ako se pastirski štap uporabi za rastjerivanje stada, onda će to stado brzo iz tora nestati ili će početi nekontrolirano blejati. Kada vidimo stanje u Hercegovini, svakako stojimo pred činjenicom da je potrebno relaksirati povremeno napete odnose i liječiti nastale rane na licu tako Bogu drage i Crkvi vjerne i predane pastve u Hercegovini.
Piše: dr. fra Mario Knezović/Naša ognjišta/fratar.net