Iskustvo jedne noći: Prepusti se Isusu

Tog prvog dana Došašća, moji najmiliji su nakon napornog dana otišli ranije u krevet. Ostavši sam u kući, suočio sam se sa uobičajenim duhovnim napastima: “Idi u krevet, ne moraš se večeras ni moliti!, Šta te briga za zube, oprat ćeš ih sutra! Imao si naporan dan, zaslužio si odmor! Jutros si bio na zornici, ne moraš sutra opet, pa slobodno spavaj sutra malo duže i sl.“ Odlučio sam kako se ne mogu tek tako prepustiti nagonima, te sam osjećao poziv za duhovnu borbu. Pomolio sam se i zamolio Boga za pomoć. Kroz molitvu sam se borio protiv napasti i razmišljao o prekrasnom dobu godine koje upravo dolazi. Čvrsto sam želio to vrijeme provesti u miru s Bogom, iščekujući dolazak Njegovog sina Isusa kroz razdoblje Došašća. Kao da sam osjećao kako je Bog uslišio moje molitve, osjećao sam se u potpunosti spokojno i mirno. Kojih li divnih preduvjeta za odlazak na počinak pokraj svojih najmilijih.

U tom sam trenutku iz čiste znatiželje pregledao trenutni program na TV-u, te odlučio pogledati još jednu epozidu jedne omiljene humoristične serije. To sam s vremena na vrijeme uvečer činio, budući da bi me takva vrsta humora često uveseljavala, te mi pružala osjećaj rasterećenja u večernjim satima prije spavanja. Međutim, „usputni sadržaj“ uz navedeni humor, te me je večeri odjedanput zaprepastio. Kao da do sada nisam bio svjestan njegovog postojanja. Ležernost preljuba, život u izvanbračnoj zajednici, pijanstvo, odbacivanje i potiskivanje emocija do razine emocionalne osakaćenosti i niz drugih rastresenih međuljudskih veza, upakiranih u krinku jednostavnosti i ležernosti života – sve su to bili sadržaji strpani u dvadesetak minuta humoristične serije. Po polasku na spavanje se ispostavilo da su me ti sadržaji, unatoč upravo doživljenog spokoja, ovaj put u potpunosti uznemirili. Okrećući se po krevetu, neprestalno sam se pitao što mi je to trebalo.

Pomislih: „Pa zar uopće nismo svjesni ovakvih sadržaja?, Zar sav taj humor takve sadržaje u svijetu ekrana čini normalnim? Sve ono što bi nas u svakodnevnom životu šokiralo, uobličeno u humorističnu seriju, činilo se nekako normalno...Zar nešto poput bezopasne humoristične serije može na ovakav način podsvjesno utjecati na nas? Ako je to slučaj kod ovakve humoristične serije, što li je tek sa svim ostalim sadržajima koje neprestalno bez razmišljanja konzumiramo? Nasilni filmovi, reklame koje potiču konzumerizam i bezbrižnost života, iskrivljavajući pri tom sliku stvarnosti, zatim plitkost sadržaja reality show-ova, bezličnost popularnih društvenih zbivanja, ideologizirani dnevni tisak, milijuni drugih naizgled bezopasnih sadržaja društvenih medija....i sl. Pa zar ničega nismo svjesni?“ Nikada do tog trenutka nisam toliko potanko razmišljao o mogućnosti utjecaja kojeg drugi ljudi imaju na nas preko raznih oblika komunikacijskih pomagala.

Nakon početnih nemira sam valjda utonuo u san, te se odjedanput našao u nekakvim čudnim kulisama. Nešto poput podzemnih garaža, ali na razini na kojoj je sve uobličeno crnim i sivim tonovima. Lokacija je to na kojoj nema radosti ni osmjeha, a zlobna kob i osvetnička narav ostalih ljudi koji se na njoj nalaze kao da se u zraku osjetila.   

Nekoliko njih mi se počimaju rugati i upirati prstom u mene. Verbalno su me napadali! Dok bespomoćno pokušavam stići do više razine i pronaći nekakav izlaz, odjedanput osjećam strašnu potrebu za argumentiranjem s tim ljudima. Branim se riječima kao da sam na sudu, negirajući njihove tvrdnje i opravdavajući nekakve učinjene postupke. Ali što se više branim, moji su protivnici sve brojniji i žešći, te osjećam kako mi sve bliže prilaze. Argumentacija se zaoštrava, a opasnost kao da više nije samo verbalna. Fizičko nasilje postaje sve izvjesnije.

U cilju rješavanja situacije shvaćam da nije dovoljno samo hodati prema nekakvim izlaznim vratima. Koraci mi postaju sve brži. Smjerovi kretanja se sada naglo mijenjaju, budući da izlaz i dalje nije na vidiku. Ali, ne trčim sam. Kao nekoliko desetaka sjena trče svi moji napadači koji i dalje postaju sve brojniji. Obruč oko mene se steže. Mračna lokacija usred trke pruža sve manje prostora i zraka. Paranoja me hvata. „Dokle još ovako?“, pomislim u panici. Nakon završnog pokušaja promjene smjera kretanja zajedno s masom ljudi oko mene shvaćam da je bezizlazno. Što se više probijam kroz masu, sve više snage gubim. Tjeskoba se povećava, a rješenje nedostižnije nego ikada. U tom trenutku se „predajem“, te krenem lutati u mislima: „Isuse, ne znam zašto ovo moram trpjeti. Ne razumijem kada i kako sam toliko sagriješio pa da je ovo nužna posljedica...Toliko sam očajan da ne želim više niti pokušavati razumjeti... Baš me briga zašto ovo moram trpjeti, znam samo da ne mogu više. Žao mi je ako sam Te iznevjerio!...ali...toliko od mene.“

Nakon tako iskrenog priznanja svoje nemoći nastupa On na scenu. Učinilo mi se kao da iza leđa čujem Isusa. U toj istoj podzemnoj garaži, uokviren onim jednakim sivim i crnim tonovima, progovara jednostavnim glasom: „Dođi, prijatelju!“ Žamor razvikane napadačke mase u trenutku nestade. Cjelokupna masa iza mene se okrenu, te se razdvoji na dva dijela. Ispred nas je stajao moj ispovjednik. Bio je nešto svjetliji od svih ostalih nazočnih, sa ispruženom rukom i poznatim osmjehom. Mirno izgovorene riječi odzvanjale su u garaži kao eho: „Dođi, prijatelju!“ Ne znam da li sam se u životu nečemu ovako obradovao! Poput malog djeteta od svojih pet ili šest godina počeo sam skakutati na prstima i radovati se pred svima. Nisam ga čak htio ni primiti za ruku odmah, jer je magičnost trenutka bila fascinantna. Nisam je htio tako lako pustiti. Misli su ponovno počele lutati: „To! To!,... i To!!!....Jesam vam rekao da nisam kriv sukladno vašim optužbama? Vidite da me Isus spašava preobličen u prijatelja? Što ćete sada, ha!?“ U meni se pojavio čvrst osjećaj razdraganosti. Bio sam presretan!!!

S obje ruke, poput malog djeteta, hvatam njegovu ispruženu ruku i prepuštam se svom kormilaru. Naglo shvaćam da se rješenje postiže kada prepustiš kontrolu, poput one Isusove: „...a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti“ (Lk 9, 24) Stoput sam čuo i pročitao ovaj stih, ali nikada ga jasnije nisam doživio. Nikada jasnije nisam dobio potvrdu svoje vjere, poput potvrde uspješno obavljenih kvalifikacija, te potvrde kako od sada sudjelujem u pobjedničkom timu.

Čim sam se ustao, pomislio sam: “Isuse, kako da postignem tu dječju radost o kojoj sam sanjao?“ U sveopćoj užurbanosti života je valjda ponekad jednostavno potrebno prepustiti kormilo kontrole. Sada po prvi put shvaćam i onu Isusovu: „Tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući“ (Marko 10, 13 – 16).

Ekskluzivno za fratar.net (podatci o autoru poznati su uredništvu)