Duhovna olimpijada

Toliko se danas brojne kulturne, ekonomske i sportske organizacije trude okupiti ljude oko iste stvari. Svim silama, uz medijsku podršku i ulaganje u promidžbu, želi se zbližiti ljude različitih osjećaja i opredjeljenja u jedno jato. No, unatoč trudu uspjesi su uvijek ispod razine očekivanoga. Tako poslije gotovo svih sportskih igara imamo «igre» oko nepravde, krivih prosudbi, prijevare, vrijeđanja i sl. Vijesti s gospodarstvenih sajmova govore nam o nadmetanjima bez pravila igre i poštivanja drugoga. Svi žele pod svaku cijenu biti ekskluzivna roba. Prodaja i profit guraju u stranu sve vrednote zajedništva i poštivanja drugih pored nas. U prvi plan uvijek izbija borba za prva mjesta najčešće ne mareći za sredstva na putu do zacrtanog cilja. Brojna laktanja, podmetanja, neiskrenost i strast za moći uništavaju sve početne nakane o istinskom zajedništvu okupljanja oko istih ciljeva.

Kad u ovakvu ambijentalnu stvarnost gurnemo Međugorje i ljude koji se u njemu okupljaju možemo bez puno mudrosti zamijetiti kako je cijela logika okupljanja potpuno drukčija. Ljudi, pozvani od Gospe, okupljaju se u jedno bez motiva natjecanja u zemaljskim stvarima. Gospini hodočasnici, koji dolaze sa svih strana svijeta, ne natječu se za svoja prva mjesta: Natječu se tko će Isusa staviti na prvo mjesto u svom životu. Blizina sakramenta ispovijedi upozorava da se upravo trebaju odložiti svaka zemaljska laktanja i natjecanja u prolaznim uspjesima. Sveta misa, kao središte kršćanske molitve, naviješta istinsko zajedništvo u kojem svi primaju najizvrsnija priznanja Neba. Tu se trči za vječnim vijencem slave. Ljudi u osjećaju malenosti pred Božjom svemoći trude se osvojiti njegovu prisutnost približavajući mu se na Križevcu i Brdu ukazanja. Ljudi se natječu u praštanju, molitvi, čistoći srca, prihvaćanju života iz ljubavi… Nu, tu nema onih «igara» koje druge guraju u stranu i anonimnost. Tu su jedni drugima ispružena ruka koja podiže one kojima malo nedostaje da stignu do cilja. Tu se trči trajna štafeta gdje je važan zajednički trud do cilja. Sve podjele i razlike su ušutkane snagom Duha Svetoga. Zapravo u Međugorju se ostvaruje onaj Isusov poziv da budemo jedno. (Iv, 17,22).

Kršćani nikada ne smiju upasti u napast mišljenja kako mogu samostalno do Isusa trčeći životnu trku samo za sebe i samo prema svome cilju. Mi smo pozvani brinuti se i o drugima. Kao braća smo pozvani biti jedno i biti Crkva. Isus je došao da svijet u ljubavi uveže i spasi. Sotona je onaj koji želi razbiti, razjediniti i nametnuti utrku za propadljivim blagom. Zato, natječimo se duhom. Neka naš život bude duhovna olimpijada gdje nećemo druge pretrčavati, podapinjati i pobjeđivati. Duhovna olimpijada zahtjeva pobijediti sebe, prepustiti drugima prva mjesta, drugima osigurati pobjedničko postolje spasenja u vječnosti. Tek tada i mi zaslužujemo svoju medalju – neprolazni vijenac slave. I samo tako će naša olimpijska baklja trajno gorjeti.

Fra Mario Knezović/glasnik mira/fratar.net