Pronicavo srce poniznih
Jeste li se ikad našli u stanju kad vam se čini kako niste dobro i spretno, niste najbolje odgovorili na neka važna pitanja? Tih trenutaka često zna biti. Važni nas upiti zateku i u tim trenutcima dajemo odgovore s kojima ni sami nismo zadovoljni. Teško nalazimo prave riječi i mudre odgovore.
Jedna zgoda iz Staroga zavjeta školski nas poučava kako mudro odgovoriti na važna životna pitanja. U Prvoj knjizi o Kraljevima čitamo kako Bog noću dođe Salomonu i upita ga: «Traži što da ti dadem?» Na to Salomon odgovori: «Podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvome narodu, razlikovati dobro od zla.» (Usp 1 Kr 3, 4-10) Rekli bismo, Salomon se snašao, odgovorio je mudro. Vapio je za najvažnijim. Tražio je pomoć u vladanju narodom kojeg mu Bog daje u ruke. Salomon je mudro položio ispit zrelosti iz materije poniznosti.
Iskustvo života nas uči kako ljudi teško priznaju svoju nemoć, ograničenost, neznanje, strah pred izazovima. Mnogi se drže stručnjacima gotovo u svim područjima života, znalcima svega. Takvi smatraju da sve znaju o povijesti, medicini, glazbi, športu, vjeri, politici itd. Ako se nađemo s takvima u društvu ili razgovoru postaje nam mučno. Uz to, ako se takvi domognu kave vlasti ili titule, stvar postaje još kompleksnija. Stječe se dojam da ljudi pomalo postaju sami sebi svrhom. Drugi više ne postoje i nisu važni osim kao sredstvo iskorištavanja i ostvarenja ambicija pojedinca.
Salomonova žudnja za pronicavim srcem model je po kojem bi trebalo postupati. U životu nam se čini puno toga vrijednim i važnim, ali najvažnije od svega je prepoznati što je uistinu najvažnije. To Salomon zna. On kao kralj i vođa traži pomoć. Nije si umislio kako sve može, sve zna. U njegovu odgovoru zrcali se jedna od najdivnijih čovjekovih vrlina – poniznost.
Naći ćemo se i mi, i već se svakodnevno nalazimo u izazovu važnih pitanja i odgovora. Kod svojih duhovnih izrastanja, hodočašća, ponajčešće mi Bogu postavljamo upite. No, ne treba zaboraviti kako Bog tada i nas propituje. Tražimo, stoga, mudro srce puno poniznosti i služenja poput Marijina. I nikada ne zaboravimo kako mi sami ne možemo ništa učiniti, a Bog s nama može baš sve - i ono nemoguće.
fra Mario Knezović/Glasnik mira/fratar.net
