Spolni čin je najveći simbol ljubavi

U zajedništvu bračne ljubavi spolni je odnos istodobno i najljepši i najpodcijenjeniji odnos – podcijenjen zato što gotovo i ne postoji nikakvo razumijevanje ili poštivanje značenja i svrhe spolnosti, iako je naše društvo preplavljeno njome. Smatrati spolni čin samo užitkom, pa čak i najvećim, ili zadovoljstvom, znači podcjenjivati ga. Od svih načina iskazivanja ljubavi koji su dani mužu i ženi bračni čin najsavršeniji je način. Tražiti u tome samo osobno zadovoljstvo i za jednu i za drugu stranu znači uništavati taj najbogatiji simbol uzajamne ljubavi dostupan mužu i ženi.

Muškarac koji je ogulio bananu, pojeo koru, a bananu bacio, uvijek je s uspjehom izazivao smijeh publike na predstavama starinskih vodvilja, a radio je samo ono što radi i onaj koji traži isključivo spolni užitak.

Prava bit bračnog čina jest uzajamna ljubav koja se tim činom iskazuje. To je upravo ono što čini tragičnima sve knjige o spolnosti koje se danas tako lako mogu nabaviti. Nikakva “tehnika” ili “spolno umijeće” ne može obogatiti spolni odnos ako on prije svega nije čin ljubavi. Nasuprot tomu, obostrana ljubav i obostrana želja da se voljenoj osobi u potpunosti predamo, rezultirat će pokretima, nježnostima i drugim izrazima ljubavi, tako bogatima i nesputanima da bismo ih samo obeščastili kad bismo ih nazvali “tehnikom”. Muž i žena preuzimaju podjednaku odgovornost za vođenje tjelesne ljubavi na obostrano zadovoljstvo. Budući da je sklonost muža, kako se čini, usmjerena prema “brzom osvajanju”, trebao bi voditi računa o tome da žena često žudi za potvrdom njegove nježne i postojane ljubavi prije stvarnog početka spolnog odnosa.

Netko je rekao da muškarci vode ljubav izvana prema unutra, a žene iz nutrine prema van. Ima nešto istine u tome. To jednostavno znači, općenito govoreći, da muškarci započinju fizičkim uzbuđenjem i nastavljaju prema razvoju emocija, dok su žene najprije sklone emocionalnom uzbuđenju, a onda se razvija ono tjelesno. Bilo bi mudro da i jedno i drugo vode računa o tome “što očekuje ono drugo” tijekom bračnog sjedinjenja.

Kada muž i žena uspiju u tome, onda bračni čin rađa još više ljubavi. Spolni odnos postaje jasan, živući simbol prožimanja njihovih života i osobnosti. To je glavni simbol, ali ne i jedini. Spolni je čin dio kontinenta bračnog života u zajedništvu, a ne otok odvojen od njihovih svakodnevnih života.

Preko ljubavi i mi, zajedno s Bogom, sudjelujemo u stvaranju

Prokreacija (stvaranje i rađanje potomstva) znači stvaranje u nečije ime. Muškarcima i ženama dopušteno je stvarati u ime Božje. Djeca rođena od majki i očeva određena su za život vječni. Tako je spolni odnos osnovni stvaralački čin muškaraca i žena. Preko njega dopušteno im je stvarati ljudska bića predodređena za uskrsnuće i vječnost. Sva Michelangelova djela (freske u Sikstinskoj kapeli, kupola Bazilike sv. Petra…), sva veličanstvena nadahnuća ovoga stvaralačkoga genija nisu vrijedna jednog jedinog djeteta, niti bi Michelangelo ikad mogao sam stvoriti dijete.

Ako ljubav muškarca i žene, koja se iskazuje bezbrojnim znakovima ljubavi, nalazi svoj najveći izraz u djetetu kao plodu te ljubavi, onda tu Bog mora biti prisutan (i zdravi reprodukcijski organi muškarca i žene). Očinstvo je nemoguće bez izravne uključenosti Boga.

Samo po njegovu božanskom činu nastaje utjelovljena duša spajanjem sjemena i jajašca roditelja. Samo po njegovu stvaralačkom činu ovaj tjelesni i duhovni čin roditelja rezultira novim ljudskim bićem, osobom koja ima svoj razum i svoju volju, koja je odraz slike Božje i koja je predodređena za život vječni s njim. Psalmist pjeva: “Pošalješ li dah svoj, opet nastaju, i tako obnavljaš lice zemlje” (Ps 104,30).

Ako ljubav dvoje ljudi postaje plodna, ako se utjelovljuje u potpuno novu osobu, onda ta ljubav mora biti ljubav u odnosu s Bogom. Stvoritelj se mora, tako reći, prignuti k njima i udahnuti “dah života” u njihovo sjedinjeno sjeme i jajašce.

Spolni čin obnavlja sakrament braka

Svaki spolni odnos muža i žene, svako njihovo ljubavno sjedinjenje, jest riječ izgovorena u noć, molitva da Bog blagoslovi to sjedinjenje riječju koja je “dah života”, sam život, doista – bez obzira na to je li dijete začeto ili nije. Sjedinjenje muža i žene, koje je sjedinjenje u Kristu, jest oblik štovanja – a neki teolozi kažu da supružnici bračnim sjedinjenjem slave sakrament svog braka. Predajući se jedno drugom u sakramentu braka, oni se ne predaju samo jedno drugom nego i Kristu. Obred sklapanja braka koji se upotrebljavao prije Drugoga vatikanskog sabora potvrđivao je ovu činjenicu riječima: “Svojim tijelom ja te štujem.”

Čak i ako čin spolnog sjedinjenja ne rezultira začećem djeteta – što uglavnom i nije slučaj – spolni je odnos ipak neizmjerno bogatiji nego što to običan tragač za užitkom može i zamisliti. U istinskome kršćanskom braku spolni je odnos simbol koji nam govori o Božjem samodarivanju ili milosti. Spolnim sjedinjenjem muž i žena učvršćuju svoj odnos jedno s drugim i s Bogom.

Ovo je veliki paradoks braka: najtjelesniji izraz ljubavi ujedno je i njezin najduhovniji izraz.

Odabravši živjeti po sakramentu braka, muž i žena odlučili su se za intiman život ne samo jedno s drugim nego i s Bogom. Jedan od najdragocjenijih izvora ovoga božanskog življenja jednog za drugo bit će spolni odnos; njihovo tjelesno i duhovno jedinstvo jest življenje njihove specifične svetosti; a kršćanska je svetost rast u specifičnoj sakramentalnoj ulozi, koja je dio veće drame, a ona je život Crkve.

Clayton C. Barbeau (Preuzeto iz knjige Glava obitelj – Verbum)